U Americi se zaista svi trude da liječniku omoguće neophodne uvjete za rad, dok moje kolege koje rade u Bosni i Hercegovini, oni su pravi heroji, oni se moraju boriti sa puno većim problemima nego što se ja borim, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) predsjednica Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS), dr. Mahira Tanović.

Tanović je inače kirurg-plastičar, vlasnica privatne ordinacije u New York i profesorica na Medicinskom fakultetu.

BHAAAS je povezala ljude iz dijaspore i zemalja regije. Za vrijeme pandemije COVID-19 posebno su bili aktivni ljekari i drugi stručnjaci koji su se uključili u pomoć kolegama širom regije. Realizirane su tzv. telekonzultacije sa bolnicama i medicinskim osobljem.

Radi se o suradnji liječnika sa prostora bivše Jugoslavije i stručnjaka koji danas žive i rade izvan zemalja porijekla. To su pretežno specijalisti, kako mi kažemo, intenzivisti i bio ih je veliki broj. Ipak, moram pomenuti poseban doprinos tri ljekara, a to su: Ognjen Gajić, Emir Festić i Adnan Begović. Oni su napravili telekonferenciju u kojoj je učestvovalo preko 150 ljekara gdje su se razmjenjivale informacije i savjeti, kako i šta se radi u svijetu u borbi protiv korona virusa.

To je bila direktna pomoć i ona je imala veliki učinak i odjek. Osim praktične koristi, postoji još nešto što je posebno značajno, a to je osjećaj povezanosti, jer je ljudima ta vrsta komunikacije veoma potrebna naročito u kriznim vremenima. Međusobna suradnja je i ranije postojala, znatno prije pojave korona virusa. Sada je postala očiglednija u vrijeme pandemije a mi suradnju nastavljamo.

Na web stranici Akademije objavili smo imena i kontakte stručnjaka koji su organizirani po grupama i kojima se mogu obratiti svi oni koji žele da čuju mišljenje svojih kolega iz brojnih zemalja svijeta. Pomažemo i da se iz mnoštva informacija koje su oko nas, izdvoji ono što je činjenički potkrepljivo i relevantno.

Akademija je nastala upravo iz želje da stručnjaci koji žive na ovim prostorima, na prostorima Amerike, Kanade, drugih kontinenata i zemlja, stručnjaci iz dijaspore, ostanu u kontaktu sa stručnjacima iz matične ili matičnih zemalja, jer imamo članove iz više zemalja s prostora bivše Jugoslavije. Akademija ima razne sekcije. Postoji tehnička sekcija, koja je jako brojna, zastupljena su sva polja tehnike, zatim medicinska sekcija koja je isto tako jako brojna. I već smo se pokazali na djelu, u pandemiji. Imamo i sekciju članova koji se bave društvenim naukama i raznim vrstama umjetnosti.

Uloga Akademije je da se stručnjaci povezuju, da se ukidaju barijere, mi nemamo nikakvih predrasuda prema različitim opredjeljenjima ljudi, to je za nas irelevantno. Nadamo se da ta povezanost na svim razinama prije svega čini dobrobit cijeloj zajednici, i nama koji smo vani, i ljudima koji su ostali u Bosni i Hercegovini. Mislim da naše djelovanje otvara vidike i ruši barijere i granice što je posebno potrebno mladim ljudima, koji mogu doći do bilo koga od nas, u bilo kojem momentu, e-mail upitom, posjetom, itd. I mislim da smo, zaista, uspjeli povezati ljude, otvoriti im cijeli svijet, koliko je u našim mogućnostima.

Najvažnije je da mladim osobama naš rad bude dostupan. Oni su budućnost, oni će voditi sve, na njima ostaje nešto što smo mi uspjeli spoznati, a oni mogu iskoristiti. Upravo je to uloga Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti – da ruši barijere, da povezuje stručnjake i da ima znanje i prosperitet na prvom mjestu.

U SAD-u živim već 26 godina, imam svoju privatnu praksu, radim sa studentima, vanredni sam profesor na Medicinskom fakultetu.

Muž, mada je po struci lingvist, izgradio je karijeru u nevladinom sektoru, u organizacijama u kojim radi sa ljudima kojima je potrebna pomoć, sin se rodio u izbjeglištvu, u Hrvatskoj, došao je u Ameriku sa šest tjedana. Sad studira medicine, a kćer, koja je sada u Mostaru, ima 24 godine, ona je magistar građevine i okoliša, radi na raznim projektima kao konsultant. Samim tim da je ona u Mostaru posljednje dvije godine, govori o njenoj vezi sa domovinom. Inače, ona se rodila u Americi, ali uvijek kaže da je iz Mostara.

U kući uvijek govorimo samo materinskim jezikom, tako da i djeca odlično govore. Nije znanje jezika u tome se možete sporazumijevati, nego poznavati kulturu, znati idiome, prepoznati šale, razumjeti pozadinu neke priče. Tek se tada djeca mogu osjećati komotno u državi iz koje potiču.

Izvor: Radio Slobodna Evropa