Izvor: Oslobođenje, 1. augusta 2018. godine, piše: Edin Salčinović

Prošlost – to je jedna mračna provalija o kojoj ima hiljade i hiljade odgovora? Svijet za nas današnje ljude nije isto što je bio za neke prošle ljude? Kako se današnji ljudi odnose prema tim prošlim i tami u kojoj oni obitavaju? Odgovori se broje velikim ciframa. Djelić prošlosti pokušalo je rasvijetliti četvero naučnika-istraživača i umjetnika bh. porijekla, raspršenih po cijelom svijetu, od Australije do SAD-a i Kanade. Istraživali su pogrebnu kulturu osmanskog perioda u BiH. Riječ je o Amili Buturović, historičarki kulture i religije, Azri Akšamiji, historičarki arhitekture i konceptualnoj umjetnici, vizuelnom umjetniku Veliboru Božoviću i vajaru Adisu Fejziću. Rezultati njihovog istraživanja predstavljeni su na izložbi “Sjećanja u kamenu”, čija je kustosica Amila Ramović, otvorenoj večeras na etnološkom odjelu Zemaljskog muzeja BiH.

Glavni tematski fokus izložbe predstavljaju groblja iz osmanskog perioda i pogrebna kultura koja se ogleda u arhitekturi, ikonografiji i epigrafici. Baza za izložbu je studija Amile Buturović, predstavljena u knjizi “Carved in Stone, Etched in Memory” (Ashgate, 2015). Studija je rezultat desetogodišnjeg istraživanja ranih islamsko-turskih grobalja u BiH, a autorica kaže da je izložba proširila taj projekat. Autori su odgovarali na pitanja poput “kako su se ljudi sahranjivali i pamtili kao novi muslimani?”, “kako se nakon islamizacije i osmanizacije Bosne mijenjala eshatološka kultura?”, “kako su promjene zabilježene u kamenu?”…

Živi i mrtvi

– Češljali smo BiH, išli od groblja do groblja, od šumarka do šumarka. Neki nišani su već bili poznati, zabilježeni u studijama, tako smo išli tragom radova historičara poput Šefika Bešlagića, Mehmed Mujezinovića, Đoke Mazalića. Njihove studije su na izvjestan način bile osnova, kao i drugi izvori, ali kada dođete na teren i nađete neko groblje, onda vam neki seljani kažu: “Ima tamo još jedan grob, mi ne znamo šta je to, možete li pogledati?”. Na taj način smo otkrivali mjesta koja nisu zabilježena kroz studije i koja, očito, žive unutar tih lokalnih zajednica, pojašnjava Amila Buturović, dodajuću da se tako nastavlja povezanost sa grobljem, iako ona nije bazirana na historijskim dokumentima, nego na kulturnoj historiji.

Istraživačima nisu dostupni izvori koji bi govorili o tome kako su se ljudi osjećali kada su prešli na islam, kako su se odnosili prema susjedima koji nisu promijenili vjeru, kako prema onima koji su prešli na islam, ali žive negdje dalje. Tako je i Amila Buturović pokušala odgovoriti na pitanje kako je u perspektivi novih muslimana islamizacija uticala na njihovo viđenje samih sebe, ali i okoline oko njih.

– Pogrebna kultura se nije promijenila preko noći. Prelazni period je dugo trajao, ističe naša sagovornica. Kaže i da je bilo interesantno vidjeti kako se stara kultura nastavila, ne sam konceptualno, simbolički, nego i prostorno.

– Posmrtna kultura se oslanjala uglavnom na već postojeću kulturu obilježavanja groba. Tako su se samo neke imenice promijenile iz jednog jezika u drugi, recimo, biljeg je postao nišan. Nigdje u islamskom svijetu se nišan ne zove nišan, naglašava ova historičarka kulture i religije.

Prema njenom mišljenju, nijedna religija ili ideologija, ili bilo kakav sistem značenja, ne može opstati ako nema značenje koje se može primiti na lokalno tlo. To znači da ljudi novo znanje koje su primili moraju prenijeti na svoj jezik i svoje običaje, kako bi se povezali sa novim ideološkim sadržajem. U tom smislu, islam u Bosni dobiva neke vrlo značajne bosanske elemente i dimenzije, a u isto vrijeme je to i islam koji je povezan sa islamom na drugim lokalitetima.

– Islam je velika, apstraktna koncepcija na izvjestan način, a sa druge strane je baziran na vrlo specifičnim kulturološkim normama koje su se izvozile, ali su se u isto vrijeme i vrlo plastično mijenjale. Dobivale su lokalni karakter. To se vidi u pogrebnoj kulturi ne samo u Bosni nego i u drugim dijelovima islamskog svijeta. Postoje zajedničke tačke, recimo priprema tijela za dženazu, ali sa druge strane su dodatni rituali i narativi oko toga šta se dešava sa tijelom, kako se polaže, kako ga se trebamo sjećati itd. Sve to poprima lokalni karakter, kaže Buturović, apostorfirajući da su kroz izložbu pokušali predastaviti takav odnos nove i stare kulture “izvlačeći historijsko značenje grobalja u širem kulturološkom smislu i povezujući ih sa drugim oblicima kulture kao što su poezija, tekstil, umjetnost…”.

Spomenike, naročito one na kojima ništa ne piše, čuvaju priče. Svako u takav spomenik može upisati priču. Jedna od takvih priča je, kako ističe Amila Buturović, legenda o ranim šehidskim nišanima.

– To su oni ogromni nišani koji najčešće stoje sami. Obično nemaju nikakve natpise. Ne znamo ko tačno leži ispod njih. Primijetila sam da, iako su takvi nišani na izvjestan način odsječeni, i od urbane kulture i od prolaza i prometnika, ljudi koji žive u njihovoj blizini daju im značenje. Pripisuju im priče. To je odnos živih i mrtvih, koji se stalno mora hraniti nečim, i hrani se kroz ta predanja. Često se čuje da ti nišani nisu uopšte muslimanski, nego su pravoslavni ili katolički, ovisno o tome u kojem ste dijelu Bosne. Obično se kaže da su ti nišani dati nekim junacima. Spomenici neznanim junacima. Jedna legenda kaže da je sultan Fatih sa sobom vodio 1.200 klesara koji su, kad god neki turski vojnik padne, podizali te nišane. Svaka od tih priča je temeljena u činjenici da su ti nišani kolosalni, a onda im je dato vrlo lokalizovano značenje. To se smatra lokalnim znanjem koje ne postoji negdje drugo. Jedan od čestih motiva je motiv krvavih svatova ili kamenih svatova. I onda kroz cijelu Bosnu slušate jednu te istu priču, a svako je priča kao da je prvi put ispričana. Ili motiv kefalofora, junaka kojima su glave odrubljene i koji nose svoje glave. Taj motiv dolazi iz bizantskog, odnosno starog pravoslavnog naslijeđa. To su priče o ljudima koji su postali sveci, a u islamskoj kulturi to su šehidi. U svakom slučaju, dobivaju veću simboličku vrijednost od onoga što prosječan čovjek može doseći, pojašnjava Buturović.

Selekcija sjećanja

Sjećanje je uvijek selektivan proces. Da bi se odgovorilo na pitanja “ko smo mi”, “šta smo mi”, “kako smo mi” i sl, potrebno je osmisliti narative koji podrazumijevaju i to da ćemo nekoga zaboraviti. Koga se sjećamo? Koga smo namjerno zaboravili? Odgovarajući na ta pitanja, groblja pretvaramo u narative našeg života.

– Naš život se ogleda u tim spomenicima. Svaki nišan, svaki grob je istovremeno i vrlo intiman prostor. Tu se pohrani neko za koga smatrate da vam je blizak. Ali onog momenta kada je nišan postavljen u javnom prostoru, on postaje javni spomenik. Dakle, postaje i tuđi spomenik. Kada se to vuče kroz generacije, mi nasljeđujemo groblja predaka sa kojima individualno nemamo veze, ali imamo veze sa mjestima za koja smatramo da imaju smisao. Na taj način upisujemo priču u prostor i tako se prostor obilježava, tako mu se daje dimenzija koja se može prenositi sa generacije na generaciju, smatra naša sagovornica, navodeći kao primjere procesa zaboravljanja spomenike Drugog svjetskog rata:

– Oni su sada zapušteni, a nekad su nam mnogo značili. Recimo, spomenike na Neretvi ili Sutjesci smo obilazili kao svetišta. Oni sada propadaju. Možda će se za 10, 50 ili 100 godina vratiti u kulturno sjećanje, ali više nisu ljepilo koje veže kulturu.

Sjećanje je tako i politički čin, uvijek u dijalektici sa zaboravom. Zaborav je dio sjećanja, a izložbe poput “Sjećanja u kamenu” traže istinu između dokumentarnog i subjektivnog, u rasponu između materijalnog i konceptualnog, kao i u višeslojnim prostorima života i smrti.

Ukoliko vas interesuje šta su ovi istraživači i umjetnici predstavili, izložbu u ZMBiH-u možete pogledati do 30. septembra.