Prof. dr. Zoran Pajić, u svijetu uvaženi profesor međunarodnog prava, politički analitičar, rođeni Mostarac, koji je živio i školovao se u Sarajevu, danas sa adresom boravka u Londonu, tokom maja 2019. godine bio je angažiran na Pravnom fakultetu Univerizeta u Sarajevu u okviru projekta „Dijaspora za razvoj“ („D4D“) – projekat Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine i Vlade Švicerske, u partnerstvu sa Razvojnim programom Ujedinjenih nacija (UNDP) i Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM).
Sa Pajićem smo razgovarali u Sektoru za iseljeništvo, tokom njegovog angažmana na Pravnom fakultetu u Sarajevu. “Drago mi je da su me mlade kolege sa Pravnog fakulteta srdačno dočekale u instituciji u kojoj sam nekada radio kao profesor međunarodnog prava. Dosta se toga izmjenilo od tada, lijepo je vidjeti nove mlade generacije pune entuzijazma i volje za znanjem i napretkom ove institucije”, kazao je Zoran Pajić na samom početku sastanka.
Iz razgovora sa Pajićem saznali smo da je do 1992. godine bio profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Iz Sarajeva je otišao početkom rata, te svoju profesionalnu karijeru nastavio u Velikioj Britaniji. Od 1994. godine Pajić radi na prestižnom King's Collegeu u Londonu, a radio je i za Royal Institute for International Relation te obavljao visoke savjetničke funkcije za Međunarodnu kriznu grupu i Ured Visokog predstavnika u BiH. Autor je brojnih članaka i studija u svjetskim časopisima i posebnim publikacijama, a kao ko-urednik objavio je knjigu o pravno-političkoj baštini Haškog tribunala za ratne zločine. Nakon odlaska u penziju, dr Pajić je imenovan za akademskog rukovodioca Postdiplomskog studija “United Nations Protection of Human Rights”, na Univerzitetu u Londonu.
Na Pravnom fakultetu u Sarajevu za studente dodiplomskog i doktorskog studija održao je blok predavanja na teme: “Da li je međunarodno pravo – pravo”, “Međunarodno pravo i međunarodna politika”, “Vladavina prava”, “Reforma prava i pravosuđa u BiH”, “Lustracija u pravosuđu”, “Tranzicona pravda”, “Ustavnopravno ili međunarodno pitanje”, “Akademski standardi”, “Ustav BiH – dometi tumačenja i faktičke revizije”.
Pajić smatra da je Pravni fakultet u Sarajevu na dobrom putu da vrati nekadašnji ugled ove institucije kada je nezvanično bivao rangiran iza Pravnih fakulteta iz Beograda i Zagreba. Posebno je impresioniran grupom asistenata koji su nedavno primljeni na Fakultet.
Na naše pitanje kakve utiske i iskustva nosi sa angažmana na prenosu znanja Pajić nam je odgvorio da su njegovi utisci sa ovog angažmana veoma pozitivni, a istovremeno neočekivani. „Poznato je u sarajevskim akademskim krugovima da me je Pravni fakultet u Sarajevu konzistentno ignorisao kao kolegu od 1996. godine. Utoliko sam bio prijatno iznenađen pozivom da učestvujem u ovom aranžmanu. Drago mi je da naš Fakultet, koji ima veliku i utemeljenu tradiciju, danas vode nove i mlađe kolegice i kolege kako u nastavi tako i u Upravi“ kaže naš sagovornik i dodaje da je iskreno uživao, kao gostujući profesor, pune dvije sedmice u radu sa studentima i povremenim radnim susretima sa kolegama. “Prepoznao sam profesionalnu atmosferu kod mnogih i interes za razmjenu iskustava i znanja. Zrelost većine studenata me posebno impresionirala, a njiihova interesovanja inspirisala“. Međutim, ono što je kao gostujući profesor uočio su ostatci starog metoda koji neminovno ostavlja traga i na studentima. „Prevaziđeni ex-cathedra pristup podstiče pasivnost dobrog dijela studenata čak i na višim ciklusima. Nelagoda ili „strah“ da se postavi pitanje na času je vjerovatno posljedica godinama zanemarenog interaktivnog pristupa u nastavi i neosnovane profesorske autoritarnosti. Odsustvo navike akademskog čitanja je najveća prepreka stručnom napretku studentskog korpusa i podsticanju intelektualnog dijaloga“ istiće naš sagovornik.
Pajić smatra da stručnjaci iz Bosne i Hercegovine koji žive i rade u stranim zemljama, u pravilu, su prihvatili profesionalne kriterije visoko razvijenih društava i sistema. Oni očekuju da u saradnji sa odgovarajućim institucijama BiH budu prihvaćeni kao nosioci novih znanja, priznatih projekata i najviših svjetskih standarda u svojim oblastim. Usuđujem se reći da kod nas koji smo se afirmisali „u svijetu“, ili mlađih koji su se školovali van BiH i napravili zavidne karijere – postoji volja i intelektualni kapacitet da pomognemo BiH. Ali iskustva mnogih, koji su nudili projekte ili svoj lični naučno-stručni doprinos, govore da su nailazili na jedva odškrinute vrata, ili su ona bila sasvim zatvorena. BiH se mora otvoriti svijetu i know-how imperativima, a odustati od know-who kriterija u traganju za svjetskim vrijednostima u struci, nauci, umjetnosti, etc.
Pajićeva poruka stručnjacima u dijaspori i institucijama u BiH vezano za ogromne ljudske resurse u dijaspori i mogućnosti njihovog doprinosa razvoju BiH jeste da naučno-stručna dijaspora iz Bosne i Hercegovine nije koncentrisana niti je organizovana kao resurs koji se može lako identifikovati i pokrenuti. Nauka i struka uvijek idu za novim izazovima, a te vrijednosti država ne može sama generirati. Strukovna i profesionalna udruženja, ugledne ličnosti u nauci i kulturi, te relevantna diplomatska predstavništva bi mogli biti spiritus movens u tom pravcu. Stručnjaci koji rade van BiH mogli bi biti glasnije intelektualno zainteresovani za otkrivanje perspektivnih potencijala u zemlji za svoj angažman. Ne treba se ustručavati nuditi i “reklamirati” transfer znanja, jer od novog znanja niko ne može imati štete, osim onih koji su uzurpirali pozicije u struci i nauci. Ali taj transfer je dvosmjerna ulica jer onaj koji treba znanja mora biti svjestan šta mu treba, ako uopšte zna da mu nešto od toga treba.
