Fehim Okanović je rođen u Miričini, općina Gračanica. Već 44 godine živi i radi u Njemačkoj. Godinama je jedan od istaknutih aktivista Bosne i Hercegovine u ovoj zemlji. Zbog njegove susretljivosti, lijepe naravi, nemirnog ali pozitivnog duha, ljubavi prema sportu, posebno fudbalu – i domovini, uvijek sam se radovao našim susretima.
– Rođen sam u Miričini, općina Gračanica. Nakon završene osmogodišnje škole upisao sam hemijsko-tehničku školu u Lukavcu. Poslije završene škole 1968. godine i odsluženja vojnog roka, kao talentovani fudbaler otišao sam na probu u FK Velenje. U Sloveniji sam ostao samo pola godine, a onda se vratio u svoju Miričinu. Bio sam mlad i nemirnog duha i nije mi se napuštala Bosna i Hercegovina. Međutim, nisam uspio naći posao u zavičaju te se 1974. godine odlučujem za odlazak u Njemačku, u grad Rosenheim.
Igranje fudbala mi je pomoglo da mi klub 1860 Rosenheim da stan, posao i sredi sve papire za boravak i rad u Njemačkoj. Uvijek sam bio društveno veoma aktivan pa sam tako 1976. godine izabran za sekretara tadašnjeg Kluba Jugoslovena u Rosenheimu. Godine 1979. prelazim u FK Grassau i tamo dobivam posao u firmi Korting-Elektronik u kojoj je radilo više od 800 ljudi iz bivše Jugoslavije. Godine 1982. selim se u grad Prien am Chimsse i počinjem se baviti ugostiteljstvom, sve do 1995. godine.
U ugostiteljstvu me je zatekao i rat, raspad bivše Jugoslavije i agresija na Bosnu i Hercegovinu. Odmah sam se uključio u organizovanje humanitarne pomoći za Bosnu i Hercegovinu. Formirao sam Odbor za pomoć BiH. Uz podršku gradskih struktura Priena dobili smo prostorije starog vatrogasnog doma u kome smo sakupljali pomoć u hrani, odjeći, obući, lijekovima. Od Merhameta i Caritasa dobio sam odobrenje da mogu sakupljati pomoć za BiH na cijelom prostoru Njemačke. Uspio sam da opremim bolnicu u Gračanici krevetima i aparatima za infuziju. Uz pomoć Općine Prien uspio sam poslati 10 kamiona šlepera pomoći za potrebe Općine Gračanica, priča nam Fehim Okanović.
Okanović svoj mir i zadovoljstvo nije pronašao ni u ugostiteljstvu. Želio je nešto novo, zanimljivije te prekvalifikacijom stječe zvanje privatnog detektiva. Godine 2006. seli u München, u kome dobiva posao. I po dolasku u München uključio sam se u društveni rad, priča dalje Okanović. “Odmah sam se pridružio aktivistima Zajednice BiH u Münchenu. Najaktivniji sam bio, a i sada sam na polju sportskih aktivnosti Zajednice. Organizovali smo mnogo turnira, a Zajednica ima privilegiju da koordinira ekipu, reprezentaciju građana BiH u Njemačkoj koja građane BiH u ovoj zemlji predstavlja na Svjetskom prvenstvu u malom fudbalu koje tradicionalno, svake godine organizuje Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine.
Mi u Münchenu smo 2007. godine bili i domaćini prvenstva. Drago mi je što sam dio ekipe ljudi koji se brinu da Njemačka učestvuje na ovim prvenstvima koja se po pravilu održavaju u različitim zemljama u kojima žive naši građani i koja uvijek budu najveći sportski događaj u bh. dijaspori. Osim u sportu, posljednje četiri godine aktivan sam i na polju očuvanja maternjeg jezika i identiteta djece građana BiH u Njemačkoj. Član sam rukovodstva Saveza dopunskih škola BiH i jedan od koordinatora bosanskih dopunskih škola u Bavarskoj. Savez dopunskih škola BiH je na ovom polju posljednjih šest godina napravio izuzetne rezultate”.
Fehim Okanović ima dva odrasla sina, Edvina i Ervina. Obojica su rođena u Njemačkoj. Edvin već ima svoju porodicu, a Ervina to još čeka. Fehimov mlađi sin Ervin bio je izuzetan fudbalski talenat i svi su mu predviđali blistavu fudbalsku karijeru. Počeo je trenirati sa pet godina i kao dječak podsjećao je već na legendu Zlatana Ibrahimovića. Igrao je za Unterhaching, u drugoj njemačkoj ligi, i kada je trebao da ode za Švicarsku i potpiše za Bern, prva švicarska liga, povrijedio se. Stradala su mu oba koljena što je prekinulo njegovu karijeru. Bio je to šok za mladog igrača ali i za oca Fehima koji je uložio puno vremena, truda i novca u njegovu karijeru. Ali, život je nepredvidiv, zna to dobro Fehim Okanović.
– Za sve ove godine koliko sam u Njemačkoj, svoju domovinu, našu Bosnu i Hercegovinu i svoj rodni kraj, kao hamajliju, nosio sam i nosim u svom srcu. Vlasti bivše Jugoslavije ulagale su jako puno u nas u inostranstvu, na kulturnom, prosvjetnom, informativnom i sportskom planu. Stimulirali su nas na aktivnosti i veze sa zavičajem.
Danas je situacija suprotna i žalosna. Građani Bosne i Hercegovine prepušteni su sami sebi. Vladajuće strukture u BiH se prema nama u dijaspori odnose maćehinski i potpuno nas odbacuju. Prinuđeni smo da se sami organizujemo. Aktivisti BiH u dijaspori ulažu ogromnu energiju i napor da se kako tako organizujemo, da se odupremo asimilaciji, da sačuvamo svoju kulturu, običaje, svoj jezik i identitet i da se ne pogubimo po svijetu. Ovakav odnos naše države prema više od dva miliona stanovnika je neshvatljiv.
Bosna i Hercegovina i svi njeni građani, posebno oni koji u njoj žive, zaslužuju bolji, dostojanstveniji život. Ovo što rade naši političari, nikuda ne vodi. Bosna i Hercegovina ima sve preduslove da bude moderna i napredna evropska zemlja u kojoj svi trebaju biti sretni i zadovoljni. Nadam se da ću u penziji, u svojoj Miričini dočekati vrijeme da BiH bude zemlja u koju će ljudi rado dolaziti, a ne iz nje bježati.
Piše: Haris Halilović
Preuzeto: Moja BiH