S tugom sam primila vijest o smrti Idriza Saltagića, novinara, književnika, publiciste, a prije svega dobrog čovjeka i prijatelja.

I kako to obično biva, kada se desi smrt, čovjek ostaje nijem. Bez riječi. Tišina priča, a u duši je prigušeni krik. Ipak, osjećam ljudsku potrebu da se kroz pisanu riječ oprostim od našeg dragog Idriza.

Iako sam i prije imala priliku da čitam Idrizova književna djela i slušam njegovu poeziju na pjesničkim večerima, ovog divnog čovjeka sam upoznala bolje tek prije desetak godina. Često je posjećivao našu BIH dopunsku školu u Londonu u kojoj već dugo godina radim.

Rado se odazivao svim našim priredbama, kulturno-umjetničkim večerima, skupovima škola…
Oduvijek je bio rado viđen gost, kako među našim učenicima, tako i među njihovim roditeljima.

Volio je djecu, rado ih je posjećivao i učionici i često držao poetski sat. Naši učenici su imali veliku sreću, ne samo da čitaju njegovu poeziju, nego da i “uživo” upoznaju našeg poznatog pjesnika. Darivao im je ne samo knjige, nego i svoje dragocjeno vrijeme, ljubav, pažnju…
Kada jedna ljudska duša ima toliko topline i širine, onda ne postoje starosne granice, a Idriz je znao sa svim generacijama.

Imali smo mnogo toga zajedničkog. Volio je svoju rodnu Banja Luku svim svojim srcem, a mene je ovaj grad na obali Vrbasa podsjećao na najljepše studentske dane. U svojoj dugogodišnjoj radnoj karijeri bavio se i prosvjetnim radom, pa nam je i to bilo zajedničko.

Ali ono najvažnije, bila je ljubav prema pisanoj riječi. Nama, manje afirmiranim pjesnicima, bio je ogromna podrška i jak “vjetar u leđa”. Iako je iza sebe imao dugogodišnju novinarsku karijeru i mnoštvo objavljenih književnih dijela, bio je veoma skroman.

Svakog prijatelja od pera je poštovao, bez obzira da li je bio poznat ili nepoznat u književnim krugovima. Naravno, poštovanje je bilo obostrano. Osjećala sam da ne postoje mali i veliki pjesnici, nego male i velike pjesme. One koje brzo nastanu i nestanu poput duge i one koje žive i pobjede vrijeme.

U njegovim elegičnim pjesmama, osjećala se ogromna ljubav prema Bosni I Hercegovini, prema rodnom gradu za kojeg ga je vezalo djetinjstvo, mladost i najplodnije godine u novinarskoj karijeri.

Nažalost, svoju Banja Luku je morao napustiti tjekom rata, ali Banja Luka nije izišla iz njegovog srca. Obale Vrbasa i Sahat-kula ostat će njegova vječna inspiracija, bez obzira na to što su ga od domovine dijelili kilometri i kilometri.

Jedan naš poznati pisac je u jednom od svojih djela rekao, “Vrijeme ne liječi rane, ono ih samo prikriva”. Tako ni vrijeme nije dopustilo zaborav prema rodnoj grudi i voljenom gradu na Vrbasu u duši vječnog sanjara, ali godinama je zavolio i London u kojem je živio. Uz zemlju rođenja, imao je i zemlju koja mu je pružila utočište u doba kada je u BiH bjesnio rat.

U Temzi je tražio izgubljeni Vrbas, Big Ben je podsjećao na Sahat-kulu, Hyde Park na zelenilo šeher – Banjaluke, toliko opjevane u pjesmama, a londonski mostovi na mostove na zelenom Vrbasu. Pjesnici nikada ne miruju, nikada ne znaš kada će se u tvom srcu i glavi, sasvim iznenada roditi, dogoditi i ugledati svjetlo dana nježni stih. Dogoditi i zabilježiti trenutak, a ostati da živi cijelu vječnost.
Tako su nastale mnogobrojne nove pjesme i izdana nova djela za njegovog života u Velikoj Britaniji, te još više obogatile njegovo pjesničko stvaranje. Ostale su predivne pjesme o najmilijima iz njegove obitelji. Svom rodnom gradu u naslijeđe je ostavio sebe i svoje životno djelo koje ostaje bezvremensko i besmrtno. A Banja Luka, ta krajiška ljepotica opjevana u sevdalinkama, oduvijek je imala velikane pisane riječi. Idriz je bio jedan od velikih.

Ono što će mi najviše ostati u sjećanju je obilježavanje njegovih 70 godina života i 50 godina novinarskog i književnog rada koje je upriličeno u prostorijama Abbey Centra, gdje održavamo nastavu za učenike BiH dopunske škole London. Bio je veliki prijatelj BHCUK asocijacije i naše škole i veoma mi je drago što smo uspjeli da mu se barem djelomično odužimo za sve što je učinio za nas.

Sudjelovao je na mnogobrojnim sajmovima knjiga, na književnim natječajima i pjesničkim susretima o kojima smo često razgovarali. Bio je član Društva pisaca u BIH, Pen kluba u Londonu i Senjskog književnog ognjišta u Senju u Hrvatskoj, a bio je i dopisnik “Bosanske pošte” koja je izlazila u Švedskoj.

Nažalost, bitku s bolešću je izgubio. Iza njega ostaje njegov lik i njegovo djelo koje ne smijemo zaboraviti. Ostaju prekrasna sjećanja i fotografije, koje će nas stalno podsjećati na sve ono što je nesebično uradio za našu BiH zajednicu.

Semira Jakupović

Izvor: Bosnia UK Network