Sa problematikom gubitka i njegovanja maternjeg jezika u dijaspori suočavaju se i odrasli i djeca. Odrasli kroz roditeljstvo, odluke koje donose svjesno ili nesvjesno o upotrebi maternjeg ili nekog drugog jezika u kontekstu porodice i privatnog života. Dina Mehmedbegovic u ovom reflektivnom osvrtu pruža uvid u ključna iskustva svoje šire porodice, BiH dijaspore u Londonu i njene radove koji se zalažu za prednosti dvojezičnosti i njegovanje maternjeg jezika. Ovaj blog objavljen je i na engleskom, na portalu: Healthylinguisticdiet.com

Gubitak i njegovanje jezika u porodicama migranata

Blog za UN-ov Međunarodni dan migranata, 18. decembra

‘Nemoj govoriti na našem jeziku kad dođeš po mene u školu’: Gubitak i njegovanje jezika u migrantskim porodica ma

18.^. decembra se slavi UN-ov Međunarodni dan migranata. Na ovaj dan 1990. Ujedinjeni su narodi potpisali Internacionalnu konvenciju migranata u svrhu zaštite prava migranata i njihovih porodica. Trebalo je 13 godina za konvenciju da dostigne prag potreban za sprovođenje konvencije – pristanak 20 zemalja. Ova konvencija trenutno štiti prava oko 250 miliona ljudi u svijetu koji se identificiraju kao migranti. Mnogi nisu čuli za ovu konvenciju i mnogi ne znaju da UNESCO-ova prava djeteta uključuju i pravo na obrazovanje na maternjem jeziku.

Migracija i gubitak jezika uvijek su bili prisutni u mom porodičnom narativu. Njemački i češki jezik, nepovratno, i sa žaljenjem, nestali su iz naše familije nakon Drugog svjetskog rata velikom brzinom.

Nekoliko fotografija i dragih anegdota o mojoj njemačkoj prabaki nastanjenoj u Hrvatskoj, Marii (rođenoj Limberger) Vanek (Fotografija 1), koja je savladavala jezičke barijere za vrijeme svoga braka s mojim češkim pradjedom, sve je što me sada povezuje s tom kompleksnom prošlošću. Na fotografiji 2 , slikanoj 1903. njen je rukopis na njemačkom: Za uspomenu, poklonjeno mom pradjedi Mati Vaneku za njihove zaruke. Ispod njenog rukopisa nalazi se, još uvijek vidljiv, blijedi dvojezični tekst: ‘Primamo mušterije, u svako doba dana, vreme bilo vedro ili oblačno ne pravi razlike’.

Ova fotografija svjedoči da je nekad u toj oblasti bila udomaćena dvojezična njemačka manjina, koja je funkcionisala dvojezično profesionalno i privatno i koja je izgubila svoj jezik zbog nepoželjne povezanosti sa strašnim periodom nacističke okupacije.

Istraživanje koje je nedavno provedeno u Osijeku kao dio projekta Europske Unije i doktorske teze moje studentice Dr. sc. Klare Bilić Meštrić pruža uvid u sadašnje napore potomaka te njemačke zajednice, koji su ostali živjeti u ovoj regiji, da ožive njemački u porodici i zajednici (referenca dolje).

Moje iskustvo migracije bazirano je na ličnom i profesionalnom životu u Londonu. Prvo zaposlenje koje sam imala u Londonu je bilo za Britanski savjet za izbjeglice koje me je postavilo, bez pripreme i upozorenja, direktno u najtamniji aspekt migracije. Radila sam sa žrtvama etničkog čišćenja, mučenja i izgladnjivanja, koje su iz notornih koncentracionih logora u Bosni i Hercegovini (BiH) spasili UN i Crveni krst.

Naš bi tim dvojezičnih zaposlenika čekao na čarter letove. ‘Dobrodošli u London!’ – mi bismo rekli i često dobili odgovor: ‘London?! Pa nama su rekli da idemo u Njemačku! Tamo nam je porodica.’

Mnogi od ovih ljudi prošli su kroz mjesece i godine legalnih borbi da bi ostvarili premještaj i ujedinjenje sa svojim porodicama, često odbijajući da uče engleski, jer su to vidjeli kao jedini način da protestvuju i odupru se protuvoljnoj migraciji.

U tom periodu prevodili smo satima, bez predaha, za Amnesty International i Internacionalni sud za ratne zločine u Hagu. Moja najjača memorija iz tog perioda je kako bi moja tjelesna temperature pala tako nisko, da bi se moje tijelo vidno treslo na kraju svakog intervjua bez obzira na temperaturu u sobi – moja refleksna reakcija na iznesene detalje mučenja. Jedno pitanje je uvijek bilo prisutno u mojoj svijesti: Kako je Evropa dozvolila da se ovo desi, opet?

Po završetku tog procesa, prešli smo na pomaganje ovim porodicama da se uklope u život u Londonu i Essexu. Oni koji su odlučili da prihvate novo pronađenu slobodu i novi život trudili su se da nauče engleski i da pošalju djecu u lokalne škole. Samo nekoliko mjeseci po njihovom dolasku podijelili su sa mnom da mnoga djeca kažu njima, svojim roditeljima: ‘Kad dođeš po mene u školu, nemoj govoriti naš.’ Ova su iskustva za mene bila ‘kritični incidenti’ koji su me vodili da nešto učinim.

Ljudi koji su izgubili svoje domove sada su živjeli u strahu da će izgubiti svoj jezik, identitet, otuđiti se od sebe i svojih porodica. Ova iskustva su me nagnala da želim da učinim nešto što će eksponirati faktore u obrazovanju i široj javnosti koji utiču na djecu imigranata da sami sebe orobe, u ovom slučaju, od jedine ‘imovine’ koju su mogli sa sobom donijeti: svog jezika i prethodnog znanja koje imaju na tom jeziku.

Moj prvi pokušaj je rezultirao u dvojezičnoj dramskoj grupi, gdje su mladi ljudi iz BiH pretvorili svoja iskustava u kreativnu energiju i napisali dvojezičnu dramu: Naturalizovan, koju su izveli profesionalni glumci u Royal Court Theatre i Half Moon Theatre u Londonu (referenca dolje).

Mene su onda molili iz BiH zajednice u South Ockendonu, predgrađu Londona, da im pomognem zasnovati školu maternjeg jezika. Ova inicijativa se poklopila sa dolaskom u London moje mame, Vere (rođene Šalovac) Mehmedbegović, koja je i sama morala pod prisilom napustiti BiH zbog etničkog čišćenja. Kao nastavnica u penziji i sa 41 godinu punog radnog staža u prosvjeti, prihvatila je sa velikim entuzijazmom da vodi ovu školu. Mene je jako radovalo da vidim kako je posvećivala svoje vrijeme planiranju nastave, organizovanju knjiga, mapa, pisanju dnevnika škole, koji je dokumentovao razvoj prve takve škole BiH dijaspore u Britaniji. Ova je škola postala njen život i smisao u Londonu. Fotografija 3.

Moja motivacija da nešto učinim me je onda vodila u eksponiranje procesa koji se u literaturi naziva ‘simboličko nasilje’ kroz moj akademski rad i istraživanja. Moj dugoročni cilj je da doprinesem razvoju obrazovnog sistema u kojem niti jedno dijete neće osjećati potrebu da sakrije svoj jezik i niti jedan roditelj neće osjećati strah otuđenja u bližoj i daljoj porodici izazvan gubitkom vlastitog jezika.

Svjesna sam da je ovo tako idealistično – da moram citirati čuvenog migranta, koji je nažalost tragično završio svoj život u drugoj zemlji, Johna Lennona, koji kaže:

‘You can say I’m a dreamer, but I’m not the only one …Možeš reći da sam sanjar, ali nisam jedini …’

Dakako – ja se ne osjećam sama u ovom nastojanju. Vrlo me ohrabruje rad mnogih odličnih kolega i škola u Londonu, i u mnogim drugim gradovima i zemljama, koji isto imaju ovakva nastojanja. Jedna od inspirativnih inicijativa je Translation Nation (link dolje).

Ako želite čitati o mojim istraživanjima i viziji, pogledajte dolje linkove. I sretan Dan migranata: ‘Imagine all the people sharing all the world … Zamisli da svi ljudi dijele cijeli svijet …’

PS: Posvećujem ovaj blog svom dragom bratu Zoranu Mehmedbegoviću, koji nije više s nama. Fotografija 4: Zoran i ja u sedamdesetim. On je bio među onima koji nisu bili dovoljno sretni da postanu migranti, da budu na jednom od onih konvoja koji su spasili hiljade Banjalučana i odveli ih u njihove nove bezbjedne živote u Švedskoj.

Zoran je dugo godina radio kao medicinski radnik, farmaceut u Banja Luci, mnogi su ga znali i cijenili zbog njegove izuzetne humanosti. Ostao je u Banja Luci kako bi se brinuo za starije članove u porodici koju je stekao kroz brak. Nažalost, neodlazak na vrijeme iz Banja Luke odveo ga je u koncentracioni logor, koji je preživio.

Ono što su on i mnogi naši sugrađani doživjeli u tom periodu nikada se ne može opravdati ili oprostiti. Zoran je nažalost umro prerano, poslije rata. 18. decembar je i rođendan Zoranovog unuka, čiji je dolazak očekivao sa velikim uzbuđenjem. Nažalost, Zoranov život je bio 6 mjeseci prekratak da doživi tu radost. Mi, njegova porodica, uvijek ćemo osjećati tugu zbog njegovog mučenja i zbog života koji mu je ukraden, i čuvati ga u našim mislima i dragim uspomenama. I sretan rođendan našem Mirzi Kartalu – tvoj djeda bi bio jako ponosan na sva tvoja dostignuća!