Samir Dervišević, akademski slikar, po mnogima je jedan od najboljih i najperspektivnijih mladih umjetnika iz Bosne i Hercegovine u dijaspori. Njegove slike su tragovi domovine kojoj se nekoliko puta vraćao iz tuđih avlija i u kojoj nikad nije prestao vidjeti sebe, bosanskog čovjeka i sve ono što čini interesantnim njegov identitet. Izložbe koje je do sada imao u glavnom gradu Baden-Württemberga i okolini (Wandelhalle Katharinenhospital – Stuttgart 2006, Praxa Enrico Thiele – Sillenbuch 2007, Kleine Galerie – Waiblingen 2008, GK BiH Stuttgart – 2010, Commerzbank, Königstrasse Stuttgart 2011) uvijek su bile pune pohvala. Kako običnih ljubitelja likovne umjetnosti, tako i kritičara.

– Rođen sam u Brčkom gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Akademiju likovnih umjetnosti upisao sam 1991. godine u Sarajevu. Početkom rata boravim u Zagrebu odakle odlazim u Beč, a potom u Stuttgart. Iz Stuttgarta se 1997. godine vraćam u Sarajevo na Akademiju i završavam dvije godine studija. Nakon toga boravim u Stuttgartu, do 2013. godine, kada se ponovno vraćam u Sarajevo i diplomiram 2015. godine. Danas živim u Weinstadtu sa svojom porodicom.

Kad ste počeli slikati i šta vas je opredijelilo da uđete u svijet umjetnosti?

– Odrastao sam u porodici u kojoj se umjetnost veoma voljela i cijenila. Moji roditelji bili su u posjedu više umjetničkih djela poznatih umjetnika, uglavnom iz Bosne i Hercegovine (Mevludin Ekmečić, Seid i Sead Hasanefendić, Aziz Isaković, Mersad Berber, Miroslav Sutej i drugi). Stan u kojem sam odrastao izgledao je kao muzej i odisao je djelima ovih umjetnika. Redovne posjete muzejima i galerijama širom Bosne, otvaranje izložbi, umjetnička djela i atmosfera koja vlada na takvim događajima, fascinirala me je svaki put iznova. Pored toga, prijateljstvo mojih roditelja sa gore navedenim umjetnicima i njihovo interesovanje za moje prve crteže, prenijelo je virus ljubavi za likovnu umjetnost koja i danas okupira važniji dio moga života. Umjetnost je svijet za sebe. Naravno da publika, posmatrač dolazi u dodir sa onim što umjetnik stvara i doživljava je na svoj način, ali ona ostaje da živi zatvorena u svom svijetu. Upravo taj svijet kreira sam umjetnik i on je njegov bijeg od stvarnosti ili naporne i dosadne ustaljene svakodnevnice.

Većina vaših slika sadrži „ono malo duše”, pune su Bosne. Koliko ste vezani za domovinu?

– Traženje tog svog svijeta ili stvaranje novog, proizvod je saznanja, emocija, podsvjesnog, proživljenog i on uvijek teži realizaciji ili svom ostvarivanju. Umjetnik ga oblikuje u različitim pravcima, ali uvijek je vođen linijom koja ga povezuje i spaja. Većina umjetnika traga za nečim. Ja tragam za Bosnom, za njenom toplinom, snagom, ljubavlju, tolerancijom i njenim duhom koji je čini onakvom kako je ja doživljavam. Duh Bosne ili Sarajeva je, također, virus kojeg se niko ne uspijeva osloboditi. Živjeti u Sarajevu je drugačije od onoga što sam do tada poznavao i vidio. Uske ulice na Kovačima u kojima se lako možete izgubiti i poneki pogled na Sarajevo između avlija, stari krovovi, česme na svakom ćošku, sudar osmanske i austrougarske kulture, prijatni ljudi i dim iz ćevabdžinica, posebno u zimskim danima, samo su vizuelni podražaj onoga što osjećamo u Sarajevu, a ne znamo da opišemo, pa ga zovemo duhom Sarajeva. Na tragu tog duha kao alkemičar, istraživač koji putuje kroz vrijeme i prostor, ostavljam tragove, znakove, osjećaje i misli koje će nekoga nekada možda i detaljnije zainteresirati.

Družite li se sa Bosancima u Njemačkoj, kako su organizovani i koliko im nedostaje domovina?

– Živjeti u Njemačkoj, a patiti i žaliti za domovinom, nije jednostavno. Tu bol osjećaju vjerovatno svi koji su rasuti po cijelom svijetu. Većina nas koji smo napustili Bosnu nismo to učinili iz želje za Njemačkom, Kanadom, Austrijom, Amerikom, nego iz sigurnosnih iIi egzistencijalnih razloga i ta odluka je kod većine, vjerovatno, bila teška. Druženje s prijateljima iz Bosne je svakako jedna od najradosnijih stvari koju činimo i jedna od svijetlih tačaka koju s nestrpljenjem svaki put iščekujemo. Ti susreti nam daju snagu, radost, hrabrost i vjerovatno jedan od važnijih razloga zašto smo još tu gdje jesmo. Razgovori počinju i završavaju o Bosni, o tome kako bi bilo kad bi bilo, zašto ne ide brže ili ovako, zašto ne može itd. Naravno da svima nedostaje domovina i da bi svi najradije živjeli u Bosni, ali izgleda da naši abonentni vlastodršci nisu istog mišljenja. Odmori se većinom provode u Bosni, pa se ovdje prepričavaju.

Koji su vaši planovi na polju umjetnosti i šta biste željeli postići, a to do sada niste?

– Moje želje su uvijek iste. Pored zdravlja bez kojeg ništa ne vrijedi, želim da jednog dana živim isključivo od umjetnosti. Možda u Sarajevu.

Može li umjetnost ovaj surovi svijet učiniti boljim?

– Umjetnost može da ukazuje na neke promjene, na greške, nepravdu ili ljubav koju bi dijelila, i drugi pogled na svijet, ili obične stvari koje nas vode u razmišljanje i uvlače nas u neku drugu dimenziju iz koje izlazimo obogaćeni i sa proširenim vidicima. Ona to i čini, ali da li je to dovoljno, to ne znam. Postoje instrumenti koji su puno snažniji, nažalost. Konkretno, u slučaju Bosne, ovo je pitanje veoma bitno, jer bez umjetnosti nećemo uspjeti da se oslobodimo negativnog imidža koji nosimo, a ni napredak nije moguć bez prepoznatljive i karakteristične umjetnosti koju moramo konstantno proizvoditi. TV programi koji zaglupljuju i zastrašuju narod (Reality Show, Turbo Folk, inscenirane političke katastrofe itd.), smišljeni su, nisu slučajni i na njih umjetnost mora i daje odgovor. Smatram da umjetnost u Bosni i Hercegovini, uprkos teškim uslovima (zatvaranje muzeja, galerija, gašenje pozorišta, nefinansiranje umjetničkih projekata, raznih blokada itd.) preživljava i pokreće stvari, daje neku nadu za koju se na kraju ipak svi moramo boriti. Bez obzira na to čime se bavimo. Lično vjerujem u zdravu, građansku državu Bosnu i Hercegovinu koja je na putu da se izgradi.

Piše: Haris Halilović

Preuzeto: Moja BiH