Mi smo otišli kako bismo stekli nova iskustva, sada možemo reći da smo to iskustvo već stekli. Maštamo i planiramo da se vratimo. Ovdje smo dobili puno, ali možemo i puno izgubiti ako ostanemo predugo, kažu nam Hadžimejlići

Otišli iz domovine kako bi se i vratili

Sarajlije Ehlimana i Muris Hadžimejlić, oboje inženjeri elektrotehnike, Bosnu i Hercegovinu su napustili prije pet godina. Sada žive u njemačkom gradu Braunschweigu. Iz rodnog grada nisu otišli, kako kažu, jer nisu imali posla niti riješeno stambeno pitanje, kao mnogi koji napuštaju ovu državu.

Naprotiv, imali su stalne i dobro plaćene poslove, ali željeli su, ističu, promjenu, te su otišli po nova znanja.

– Promjene su same po sebi dobre, jer vam izoštre čula, resetuju postavke i otvaraju se nove mogućnosti, novi vidici. Naravno, naša promjena je bila zaista velika – ističe Muris.

Njegova supruga Ehlimana ističe da nisu od onih ljudi koji su duboko razočarani u svoju domovinu.

– Htjeli smo uzeti još jedno iskustvo kako bismo dobili širu sliku i kako bismo mogli porediti. Iako smo bili otvoreni za ovu promjenu, nije baš bilo jednostavno donijeti tu odluku. Vezani smo za roditelje, obitelj i prijatelje. Naš identitet je ponajviše obilježen našom domovinom. I kada odete morate balansirati sa slojevima svog identiteta. To je neka stalna igra, programerskim rječnikom kazano, “kodiranja i dekodiranja” – ističe Ehlimana.

Kažu kako se dolaskom u Njemačku njihov život nije puno promijenio u odnosu na onaj kakvim su živjeli u BiH.

– Mi nismo doživjeli neki kulturološki šok. Osim jedne strahovite uređenosti, životni stil nije mnogo drugačiji od stila ljudi koji rade u Bosni i Hercegovini. Vremena je malo, a obaveza puno. I ovdje smo upoznali mnoge ljude, među njima i Bosance. Stekli smo nova prijateljstva i dobili priliku da i sami zamislimo neke svoje moguće verzije za dvadesetak godina. Tu nam se otvaraju nove dileme i odluke koje treba donijeti, šta dalje – priča Muris koji je u Njemačku prvo došao sam, a nakon nekoliko mjeseci za njim su doselile njegova supruga i kćerka.

U početku oboje su radili u istoj firmi, potom su promijenili radno mjesto, te su počeli raditi na razvitku softvera za Volkswagen.

U Njemačkoj je rođen njihov sin koji sada ide u vrtić, a kćerka pohađa gimnaziju.

– Djeca su brzo naučila jezik. Kćerka postiže veoma solidne rezultate. Ljubomorno čuvamo bosanski jezik, kući isključivo govorimo bosanski. Ono što me fascinira u Njemačkoj je organizacija, točnost, planiranje, tome ozbiljno uče djecu još u najnižim razredima osnovne škole. Čovjek prosto uživa u takvom sustavu – pričaju Hadžimejlići.

Dolaskom u Braunschweig upoznali su, kažu, divne ljude, prijatelje za cijeli život.

– Neki su i generacija naših roditelja. Bili su nam od pomoći od samih početaka. Pojedini su ovdje iz Bosne došli 70-ih godina. Neki od naših prijatelja, koji su tako davno došli u Njemačku, cijeli svoj život maštaju da se vrate u Bosnu. Sada kada su u penziji, kada imaju fina primanja i ne moraju svaki dan ići na posao, kažu: “Ne možemo se vratiti jer su naša djeca i naši unuci ovdje, ovdje sada moramo ostati” – kazali su sugovornici.

Hadžimejlići ističu da su otišli iz domovine kako bi se i vratili.

– Mi smo otišli kako bismo stekli nova iskustva, sada možemo reći da smo to iskustvo već stekli. Maštamo i planiramo da se vratimo. Ovdje smo dobili puno, ali možemo i puno izgubiti ako ostanemo predugo. Roditelji nam nikada neće biti mlađi, djeca naših sestara će porasti. Iscrpit ćemo energiju koju smo uzeli sa izvora Mošćanice. Toga treba biti svjestan i na vrijeme vidjeti šta je najbolje za nas i za našu obitelj – kažu Hadžimejlići.

Ističu da bi prilike u Bosni i Hercegovini mogle biti puno bolje, posebno u realnom sektoru.

– Zapravo, upravo bi realni sektor trebao biti najprije svjestan da će izgubiti radnu snagu, ukoliko na ljude pod hitno ne počne gledati kao na svoj najvredniji resurs. Taj pristup je ovdje naglašen – kaže Muris.

Ehlimana, koja je ranije, u Sarajevu radila kao profesorica, ističe kako mi u BiH imamo najbolje profesore.

– Odgovorno tvrdim da imamo najbolje profesore, ali ti naši profesori su potplaćeni. Mi u znanju i vještinama uopće ne zaostajemo za Nijemcima. Mi nismo stručnjaci za ekonomiju, a taj dio priče mora biti u fokusu – kaže Ehlimana.

Muris ipak smatra da, iako nema diskriminacije, oni donekle u tuđoj državi jesu građani drugog reda.

– Iako nema direktne diskriminacije, ovdje vi ipak imate samo radnu dozvolu i vi ovdje niste na svome. U početku to vam možda i nije neki problem, ali vremenom to počnete osvještavati. I onda se otvaraju mnoga pitanja vašeg identiteta i zaštite tog identiteta. Kada ste u svojoj domovini nekako imate prirodnu zaštitu. Daleko od domovine izazovi su veći, možda ne za nas, ali za našu djecu će sigurno biti – priča Muris.

Kažu da je njihov odlazak jedna fina avantura koju je trebalo doživjeti.

– Možda ovaj put ne odgovara svima, svako zna svoje razloge i ciljeve, ali sreću treba tražiti u ljudima i mjestima koja vidimo, a nikako u materijalnim stvarima. Svi žele otići iz BiH, ali ne razmišljaju da gube priliku da u svako doba obiđu roditelje i popiju kavu s njima – zaključuju Hadžimejlići.

Izvor:  Faktor