U Minhenu se od septembra 2018 do marta 2019. godine obilježava 50. godišnjica potpisivanja državnog sporazuma između SFR Jugoslavije i SR Njemačke, kojim je započelo zapošljavanje naših ljudi u Njemačkoj.       

U okviru manifestacija, koje se održavaju pod pokroviteljstvom grada Minhen, povodom 50. godišnjice potpisivanja državnog sporazuma između SR Njemačke i SFR Jugoslavije, organizirana je javna tribina, na kojoj je govorila Bosiljke Schedlich iz Berlina. Gradski odjel za kulturu je već u septembru započeo sa obilježavanjem ovog značajnog jubileja u saradnji sa brojnim udruženjima, Muzejom grada Minhena i sa poznatim pozorištem Kammerspiele. Udruženje „Hilfe von Mensch zu Mensch“, koje već dvanaest godina organizira poznati festival Dani Balkana u Minhenu i preko 26 godina se bavi problemima naših migranata u Njemačkoj organiziralo je javnu tribinu sa temom „50 godina gastarbeitera iz Jugoslavije i današnja migracija sa Balkana“.

Već šezdesetih godina dvadesetog vijeka njemačka privreda je dostigla vrhunac nakon II svjetskog rata i nedostajalo joj je radne snage. Prvi radnici, takozvani gastarbeiteri,dolazili su iz Turske, Španije i Italije, a onda je 1968. godine potpisan sporazum, kojim je omogućeno zapošljavanje jugoslovenskih radnika u SR Njemačkoj. Među prvim gastarbeiterima stigla je, tačno prije 50 godina, sa grupom žena iz Hrvatske, devetnaestogodišnja maturantica Bosiljka Grgurević.

„Kada smo krenule iz Jugoslavije nismo mogle ni pretpostaviti šta nas očekuje u Njemačkoj. Žičana ograda, policajci s automatskim puškama i psima čuvarima, strogi pogledi i uniforme, koje su podsjećale na logore iz Drugog svjetskog rata, to su bili moji prvi utisci. Naša grupa je raspoređena za rad u jednoj fabrici u Berlinu. Smještene smo u tijesne sobice u jednom mračnom dijelu grada i nismo imale nikakav kontakt sa okolinom. Berlin je još uvijek bio obilježen tragovima rata. Gledale smo oštećene građevine, ruševine, ali je privredni razvoj bio u punom jeku.

Tada još nismo bile svjesne da smo puno slabije plaćene od njemačkih kolegica. Doživjele smo pravi kulturni šok. Mi smo u kantini pokazivale jedna drugoj platne liste. Njemačke kolegice to nisu radile. Nama su bila strana jela sa bijelim sosovima, jer smo mi u primorju sve pravili sa paprikom i paradajzom. Ja sam bila jedina sa maturom, znala sam engleski, tako da sam ubrzo našla bolji posao, počela učiti njemački jezik i nakon nekoliko godina započela studirati. Cijelo to vrijeme imala sam grižnju savjesti, jer žene koje su sa mnom došle, ostale su raditi u fabrici na trakama praktično do kraja radnog vijeka.“, sjeća se gospođa Schedlich tih prvih godina u Njemačkoj.

Bosiljka je završila studije, udala se za Nijemca i dobila djecu. Kada su počele masovno dolaziti izbjeglice iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i ostalih dijelova bivše Jugoslavije u Berlin, gospođa Schedlich je bila među prvima koji su pružili pomoć. Već 1991. godine osnovala je udruženje Kulturverein Südosteuropa, koje je tokom i nakon rata devedesetih godina pružilo pomoć u savjetovalištima, terapijama, smještaju preko 30.000 izbjeglica, većinom žena i djece. Gospođa Schedlich je prevodilac i socijalni pedagog, koja je postala specijalista za rad sa traumatiziranim izbjeglicama. Dobila je niz nagrada za svoj rad, od kojih su najznačajniji Bundesverdienstkreuze am Bande, a 2006. godine je zajedno sa »1000 žena za mir«, nominirana za Nobelovu nagradu.

To što se dogodilo prije 50 godina, da gastarbeiteri nisu tretirani kao ravnopravni građani u SR Njemačkoj, jer za njihovu integraciju u društvo nije ništa uloženo, ponovilo se i devedesetih godina, kada je više od pola miliona izbjeglica došlo iz bivše Jugoslavije i, na žalost, ponavlja se i danas, kada hiljade mladih stručnih kadrova napušta zemlje Balkana da bi u Njemačkoj radili poslove koje niko drugi u toj zemlji više ne želi da radi: u staračkim domovima, u bolnicama i u dječjim ustanovama…

Mladi ljudi koji dolaze u Minhen, suočavaju se sa nizom problema. U ovom gradu ne može se naći stan ili neki drugi smještaj, stanarine su dosegle astronomske visine i naši radnici ih ne mogu platiti. Nedovoljno poznavanje jezika i njemačkih standarda, različiti mentaliteti i kulturne i sociološke  razlike, nepoznavanje zakona, sve su to problemi o kojima bi se već sada trebalo govoriti, da bi se položaj tih mladih ljudi poboljšao. Do sada su se socijalni radnici u savjetovalištima, koje finansira Bavarska vlada, uglavnom bavili izbjeglicama, koji su ovdje došli od 2015. godine. Savjetovališta za migrante, koja finansira Savezna vlada, do sada su se uglavnom bavila tzv. EU-migrantima, većinom pridošlicama iz Bugarske i Rumunije, koji u Njemačkoj imaju puno više prava, nego oni koji dolaze iz zemalja Zapadnog Balkana.

IZVOR i FOTOGRAFIJE: Udruženje „Hilfe von Mensch zu Mensch“