IZVOR: Urban magazin, juli 2018. godine

Razgovarala: Leila Kurbegović

Foto: Alen Ćorović

Profesor doktor Srkalović je od 2003. godine direktor kliničkih istraživanja u Centru za kancer bolničkog sistema Sparrow, a ujedno je i klinički vanredni profesor interne medicine na Univerzitetu Michigan State. Vrlo je aktivan u Bosanskohercegovačko-američkoj akademiji nauka i umjetnosti (BHAAAS), gdje je bio član Upravnog odbora i predsjednik u jednom mandatu. Objavio je više od 80 publikacija u recenziranim svjetskim časopisima i bilježi već više od 80 prezentacija na svjetskim kongresima. Osim za Sarajevo, vezan je, kaže, preko 40 godina sa svojom ljubavi Vesnom, s kojom ima tri kćerke i četvero unučadi, koji im unose svjetlo i radost u svaki dan njihovog života. Susretljiv, srdačan i strpljiv, kakvi bi trebali biti svi doktori i naučnici, pristao je da dan nakon predavanja dođe u prostor Kamernog teatra 55 gdje se održavala i konferencija za novinare povodom desete godišnjice BHAAAS-a, čiji je član. Već na početku ga podsjećam na sjajno predavanje koje je izazvalo niz diskusija u amfiteatru ANUBiH-a, koje su donijele i niz konkretnih prijedloga o budućim saradnjama, a sve u cilju unapređenja znanja i struke.

Cilj naših predavanja i cilj naših dolazaka jeste da se otvori diskusija. Niko od nas nije u stanju da nametne nekakvo rješenje nekome, jer sve to mora da se uradi kroz razgovor, zajednički stav, nekakve kompromise. Ja ne kažem da ono što sam ja govorio mora biti apsolutno urađeno, ali mislim da moramo početi s malim koracima i gledati da se ti koraci umnožavaju i postaju sve veći i veći. Jer, na kraju, naš cilj je da se poboljša ukupno zdravlje društva. Ja kao onkolog liječim individualno pacijente, nekada sam uspješan, nekada nisam, ali cilj cijelog sistema jeste da se poboljša zdravlje društva, jer, na kraju, ako gubimo ljude u produktivnim godinama, posebno BiH koja je izgubila tolike mlade ljude tokom rata, onda vi gubite taj biološki potencijal koji će kroz nekoliko godina iscrpiti i potencijal zemlje.

Na svom predavanju rekli ste da je u Americi svojevremeno postojao samo jedan primjer karcinoma pluća, a danas su na desetine hiljada oboljelih, šta nam to pokazuje?

To nam pokazuje koliko je ta jeftina proizvodnja cigareta i dostupnost cigareta u ljudima ustvari proizvela eksploziju kancera pluća. Jer taj jedan slučaj kancera pluća, koji vi pominjete, tada je pronađen nakon što je urađena autopsija na više od 1.600 pacijenata! I tada su se putem oglasa pozivali doktori iz New Yorka da dođu i vide autopsiju kancera pluća, jer su smatrali da to nikada u životu neće vidjeti, ali eto vidimo da je to bila potpuno pogrešna prognoza. Jeftinom proizvodnjom cigareta i s tom kampanjom koju vodi industrija duhana danas se sve to pretvorilo u epidemiju kancera pluća. Koristili su razne trikove da ljude ubijede da puše, pa su onda uveli filtere, koji ništa nisu pomogli, nego su napravili stvari još gorima zato što su filteri imali sintetska vlakna koja su udisana s dimom, a to može povećati šanse za kancer. Tako da se suočavamo s pravom epidemijom pušenja duhana i epidemijom kancera pluća.

Danas imamo i neke druge trendove, reklo bi se. Tu su električne cigarete, pa nargile, u kojima sve više omladine uživa. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Što se tiče nargila, o njima zaista ne znam ništa. Ne znam koliki je uticaj na oboljenja. Moje mišljenje je da vjerovatno proizvodi više oboljenja pluća nego kancera kao hronično opstruktivna bolest. Što se tiče električnih cigareta, one su bile veoma obećavajuće, međutim pokazalo se da se upotrebom tih cigareta ne smanjuje upotreba cigareta. Druga stvar koju sada vidimo, jer prošlo je dovoljno vremena od početka upotrebe električnih cigareta, pojavljuju se neke čudne bolesti pluća i imamo nekoliko slučajeva pojavljivanja nekih tako reći grudvi u plućima koje su uzrokovane vjerovatno tim dimovima koji se inhaliraju s električnim cigaretama. Tako da je preporuka Američkog društva za pulmologiju da se električne cigarete ne mogu smatrati liječenjem ili kao pomoć pušačima. Pomoć pušačima se stvarno može napraviti na nekoliko nivoa. Prvi nivo je da se pušačima daju informacije o štetnosti pušenja, a drugo je da postoje sistemi pomoći odvikavanja od pušenja i postoje zakonska rješenja koja će reducirati mogućnosti pristupa cigaretama. Jer zna se da se povećanjem cijena cigareta definitivno smanjuje upotreba istih, posebno u nižim sociokonomskim slojevima društva, koji su ustvari i najveći potrošači cigareta, a smanjuje se upotreba i među djecom. Međutim, vrlo je važno da se nastave kampanje i obavijesti o štetnim efektima pušenja i ja mislim da tu mediji mogu značajno doprinijeti. Ali još uvijek to mora biti sveobuhvatna akcija i ne smiju se pojaviti „rupe“ ili da se pojave kolebanja oko taksi na cigarete zbog nekakvih interesa, jer BiH je dostigla taj europski nivo koji preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) o nivou taksi na cigarete i to ne bi smjeli reducirati.

Postoji još jedan problem kod nas, a vi ste upoznati s tim. Naime, vi znate da se širom Europe i u Americi poštuje zabrana pušenja na javnom mjestu. Ovdje svjedočimo da je još uvijek dozvoljeno pušenje u javnom prostoru.

To je mjera koja se mora provesti i koja se mora kontrolisati. Tragedija je da se puši i u školama. Tragedija je da se puši i u zdravstvenim ustanovama. Vrlo je loše što se puši i u restoranima. I potpuno je pogrešno viđenje vlasnika tih restorana koji dozvoljavaju pušenje, jer oni misle da bi zabrana pušenja u njihovom lokalu uticala na njihov ekonomski status. Poznato je, i mi smo to u Michiganu vidjeli, da je posao u restoranima i kafićima povećan nakon zabrane pušenja na javnim mjestima, jer napokon grupe ljudi koji nisu nikada ulazili u te prostore upravo zbog pušenja sada su počeli dolaziti. Jer kada objektivno pogledate, ako vi kao nepušač uđete u prostor u kojem se puši, vaš život je direktno ugrožen.

Kako mijenjati svijest ljudi o štetnosti pušenja? Pomenuli ste medije, ali praksa je pokazala da kada krenete u priču o štetnosti i smrtnosti koje prouzrokuje pušenje ljudi okrenu kanal ili uopšte ne čitaju o tome.

To je istina, i to je nešto što susrećemo i u drugim sferama. Međutim, to se mora ponavljati da bi na kraju ljudi shvatili. Ljudi trebaju da shvate, posebno u Bosni, koja je mala zemlja i koja je tokom rata toliko uništena, da dodatno gubljenje života stvarno ugrožava cijelu zemlju. Ja sam najuspješniji bio u ubjeđivanju ljudi da prestanu pušiti kada sam govorio s njihovom djecom. Nekoliko mojih pacijenata koji su dolazili s djecom, a boluju od različitih oboljenja i puše, vremenom su prestali pušiti jer sam razgovarao s njihovom djecom i molio ih da utiču na svoje roditelje tako što će im stalno ponavljati koliko je to štetno. Ja mislim da mladi i djeca trebaju biti glavni pokretači toga. I vidim u nevladinim organizacijama da su mladi uglavnom pokretači toga i njih treba podržati i pomoći finansijski i dati im prostor u medijima da iznesu svoje poglede, i na kraju, treba da se vidi šta djeca govore o tome, posebno djeca koja su izgubila roditelje zbog pušenja. Treba vidjeti i čuti šta oni misle o tome i kako se osjećaju.

Upoznati ste sa stanjem ove bolesti u BiH. Nama se čini kako su onkološke čekaonice pune, a onkolozi prebukirani. Hoću reći da je sve više kancera u našem okruženju.

Kancer je bolest starije populacije. Populacije postaju starije, posebno u Bosni, gdje je ta mladost reducirana zbog rata, smrti i egzodusa. Dakle, ponavljam da je to bolest starije generacije. Što se tiče brojeva, ja imam neke podatke koji su iz stranih izvora, to je nešto o čemu ja s ovdašnjim onkolozima razgovaram već deset godina, a to je da je neophodno na nivou države, ili u najmanju ruku na nivou entiteta, da se organizuju informacije o kancerima. Da postoji registracija kancera, kako bi mogli uticati na političare da donesu zakonske odredbe koje mogu reducirati kancere. Porazno je što sam čuo od mog kolege onkologa da u BiH ne postoji više screening, tj. ne postoji provjera. Npr. screening za cervikalni kancer, odnosno kancer grlića materice, skoro potpuno je eliminirao taj kancer u razvijenijim zemljama, i to je vrlo jeftina metoda koju mogu da čitaju i medicinski tehničari s dobrim treningom i obrazovanjem.

Dakle, što se tiče kancera, očito je da ne postoji politička volja ili politički dogovor da se nešto uradi na redukciji kancera, a kao što znamo to je bolest koja odnosi živote. Nedavno je objavljena analiza The American Society of Clinical Oncology državnih službi koja je pokazala da je u ovom trenutku najveća smrtnost u Americi od oboljenja koja su direktno vezana za pušenje. To su kardiovaskularna i kancerogena oboljenja s najčešćom smrtnosti. I pored toga što smo tamo reducirali pušenje, to su najčešći razlozi umiranja. Što se tiče kancera u BiH, znam onkologe koji se bave time, oni su izvanredno educirani, vrlo posvećeni svojim pacijentima, oni bi radili ako treba 24 sata, ali ako ne postoje alati kojima se mogu koristiti onda je to za njih nemoguće. Znam da su oni izuzetni stručnjaci, jako dobro edukovani i hoće pomoći svojim pacijentima onoliko koliko je to u njihovoj moći.

U svojoj dugogodišnjoj praksi susretali ste se s različitim vrstama oboljenja, s čime se danas susrećete?

Ja srećem pacijente s malignim oboljenjima, s kancerima, ne samo kancerom pluća, koji su izazvani pušenjem, već imam veliki broj pacijenata koji imaju kancer ždrijela, kancer glasnica, znači usta i grla, koji su direktno izazvani pušenjem. Ali sada vidimo promjenu u tim oboljenjima. Sve više susrećem pacijente s oboljenjima prouzrokovanim virusom, a manje vidim pacijente koji su s kancerom koji je uzrokovalo pušenje. Međutim, razlika je velika. Pacijenti kojima je kancer izazvan virusom mogu se puno bolje tretirati, duže žive, i mi ih tretiramo s malim dozama i intenzitetom tretmana, dok se oni kod kojih je kancer izazvan pušenjem teže tretiraju i, nažalost, ranije umiru.

Mnogo je polemika oko upotrebe kemoterapije. Da li je uključiti u liječenje ili ne? Ili pristupiti nekoj alternativnoj medicini?

Ja razgovaram sa svojim pacijentima o svim tim mogućnostima. Međutim, ja sam naučnik i bavim se kliničkim istraživanjima, i ne tvrdim da ako neko nešto drugo radi da to nije dobro, ali to što ja radim je zasnovano na studijama. Znači, na dokazima koji su provjereni, i provjereni, i ponovo provjereni dok nisu pokazali da su uspješni. A normalno je da ljudi koji se suočavaju s tako očajnim i smrtonosnim oboljenjem posežu za raznim stvarima, ali mogu da vam kažem da to što oni govore o izlječenju da to nije istina. Za neke stvari alternativna medicina definitivno može da pomogne, tu je kontrola raznih simptoma. Naprimjer, u Americi dosta mojih pacijenata koriste marihuanu da bi poboljšali apetit, da bi reducirali povraćanje, mada imamo odlične lijekove za to, tako da vjerujem da to nije neophodno, ali za povećanje apetita i da se generalno osjećaju bolje. Nikada nije dokazano da to utiče na kancer. Mi imamo sada moderne terapije. Terapije koje se razlikuju od kemoterapija. Imamo tzv. ciljane lijekove. Ako pacijent ima kancer s posebnim molekularnim karakteristikama, to tretiramo ciljanim lijekovima koji nisu klasična kemoterapija, koji ne ubijaju direktno ni ćelije kancera, nego samo sprečavaju signale koji vode ćelije kancera da rastu. Mi imamo i tzv. imunoterapiju, koja aktivira imuni sistem da napadne kancer, i ta imunoterapija se koristi u kanceru pluća, a koristi se i u drugim malignim oboljenjima, i to je sada dovelo skoro do eksplozije upotrebe tih lijekova. Normalno je da ti lijekovi ne funkcionišu kod svakoga. Sve je individualno. Pokušavamo da pristupimo tzv. individualnoj terapiji, da ocijenimo tačno koja terapija bi mogla da funkcioniše, uz to koristimo i genomske analize, analiziramo mutacije gena u ćelijama kancera i onda tražimo lijekove koji bi mogli uticati direktno na te mutirane gene, ne da se geni promijene, ali da se blokira taj put koji vodi rastu kancera.

Da li je kancer neizlječiva bolest?

Kancer je izlječiva bolest kada se prepozna rano. To je tako obično u prvoj fazi kada se može uraditi hirurgija i odstraniti, i obično su to izlječive bolesti. Zavisi i o kojem kanceru govorimo. Kod kancera pluća u prvom stadiju je izlječenje od nekih 60-70%, drugi stadij se može operisati i izlječivost je nešto manja od nekih 50%, ali još uvijek vrlo značajna. Kada se krene u treći stadij, to je uglavnom stadij koji se nekada može operisati, a u većini slučajeva ne, i tu se koristi kombinacija kemoterapije i radijacione terapije. Međutim, sada uvodimo i imunoterapiju u te tretmane, tako da će se izgleda za 15-20% povećati broj onih koji će se izliječiti. Neizlječiva je bolest kada postane metastatska, osim u slučajevima kancera testisa, koji su vrlo osjetljivi na kemoterapiju, tako da kemoterapija liječi osobe s kancerom testisa čak i kada je metastatska i ako se kancer proširio na druge organe, uključujući i mozak. Dvojica poznatih sportista imala su metastatski kancer testis i sada su izliječeni, a to su Lewis Hamilton i Lence Armstrong. Izlječivi su, recimo, limfomi u velikom procentu, tako da oko 30% pacijenata s limfomima umire, a 70% se izliječi.

To su visoki i značajni procenti!?

To su vrlo visoki procenti. Tako da kada govorimo o malignim oboljenjima, ona počinju na isti način, sva imaju mehanizam nastanka, ali prognoza je drugačija. Znači, postoje bolesti koje se mogu izliječiti čak i kada su vrlo uznapredovale. Ali kao što sam ranije rekao, ova genomska analiza, analiza genskih mutacija, daje nam nove načine liječenja koji su mnogo manje toksični od kemoterapije, tako da je moja procjena da možda ne za pet godina, ali u rasponu od pet do deset godina, vrlo mali broj pacijenata će biti liječen klasičnom kemoterapijom.

Pred kraj našeg razgovora, željela bih vas pitati nešto i o vašem djetinjstvu. Odrasli ste na Mejtašu i još uvijek se, kažete, osjećate kao „mejtaška raja“?

Znate šta, reći ću vam jednu stvar koju je moj prijatelj Nadan Filipović najbolje definisao. On je Sarajlija koji je radio u Banjaluci, a ja sam Sarajlija koji je radio u Tuzli, i on meni kaže: Jelde, Gordane, svaki put kada dođeš do Sarajeva dobiješ treperenje srca? I ja kažem: Jeste! I svaki put kada dođem u Sarajevo ista je stvar. Ja sam se rodio u stanu, jer mama nije htjela da ide u bolnicu, tako da sam se baš rodio na Mejtašu i tu sam proveo djetinjstvo. Išao sam u OŠ „Silvije Strahimir Kranjčević“. Tu sam proveo prelijepe godine. Poslije toga smo se preselili u kuću na Bjelavama i išao sam u Drugu gimnaziju i zatim na Medicinski fakultet. Kao što moja supruga kaže, mi smo Sarajlije snobovi, jer za nas je cijela Bosna Sarajevo. Ja sam u Tuzli upoznao i stekao prijatelje do groba. Tuzla me je primila otvorenih ruku i zato se smatram dijelom i Tuzlakom, ali velikim sam dijelom Sarajlija, a najvećim dijelom sam s Mejtaša. Ja se i danas sjećam sve te raje s Mejtaša za koju kažu da je bila opasna, ali meni nije niko ništa napravio, valjda što sam bio lokalni. Sarajevo je uvijek bio grad s dušom i ja još uvijek ne mogu da shvatim i ne mogu da prihvatim da se ono promijenilo itd. Možda su došli neki novi ljudi, ali Sarajevo će njih promijeniti.

Odlaze nam mladi ljudi. Da li će se ikada vraćati?

Dosta moje raje je po drugim zemljama. Svi smo mi rasuti, ali svi dolazimo u Sarajevo. Kada se rodiš ovdje, ne možeš nikada zaboraviti Sarajevo i Sarajevo nikada neće izaći iz tvog srca. Tako da vjerujem da će oni dolaziti i doprinositi Sarajevu na ovaj ili onaj način. Da li će se preseljavati? (pauza) Ako si rođen u Sarajevu, Sarajevo je u tebi i nikada ne može da te napusti, ništa se tu ne može desiti da to promijeni.

Pa ni Amerika?

Ništa. Možda ja to govorim zbog godina, ali nije samo to. Ja i kada sam kao mlad dolazio ovako sam mislio. Kada sam svojevremeno dolazio iz Tuzle, svaki put kada dođem u Sarajevo dobijem to treperenje srca. E to je Sarajevo.

U Americi ste danas profesor i radite na klinici „Herbert Herman Cancer Centar“ u Michiganu. Kako ste dospjeli tamo?

Ja mogu samo reći da se ne poredim ni s kim. Ja ne kažem da je meni bilo gore nego drugome. Ali, nije bilo lako. Ja sam imao obrazovanje koje mi je otvorilo vrata, međutim to nema veze s čim vi dolazite, jer se morate dokazati. I dok se ne dokažete niko vas ne prihvata. Ja sam imao prijatelje koji su bili tamo i koji su me prihvatili i otvorili mi neka vrata, ali ako ih vi ne držite otvorenim ona će se zalupiti vrlo brzo. Izgubi se ogromno vrijeme. Ja vjerujem da smo supruga i ja izgubili jedno deset godina vraćajući se kroz edukaciju i trening, ali kada uspijete da se dokažete i pokažete Amerikancima da ste vrijedni toga što vam oni nude i da ste na njihovom nivou, a možda i više od toga, onda ste prihvaćeni, jer Amerika je zemlja u kojoj se najviše cijeni uspjeh. Ako ste uspješni, onda vas i cijene, ako niste, onda svi oni pričaju o stvarima, ali to ne funkcioniše. Ja ću vam ispričati samo jednu anegdotu kako je to otići u druge zemlje i pokušati da se ostvari karijera. Ja sam bio izbjeglica i s Jevrejskom općinom bio sam u Španiji, pored Barcelone. Uspio sam da uspostavim kontakt sa šefom fiziologije, jer ja sam predavao fiziologiju u Tuzli, i razgovarali smo prijateljski, a on je pogledao moju biografiju i rekao da je jako zadovoljan. Ali jednu vam stvar moram reći. U Španiji ne možete kao stranac dobiti posao ako ste radili s nobelovcem, ovdje možete raditi samo ako vi dobijete Nobelovu nagradu.(o.p. Kao postdoktorski istraživač na Univerzitetu Tulane u New Orleansu, dr. Srkalović je radio s nosiocem Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu Andrewom V. Schallyjem. Dr. Schally je u to vrijeme bio najcitiraniji svjetski naučnik u području biologije). To vam je sudbina stranca u nekim zemljama. U Americi je to drugačije. To je zemlja koja je rođena na imigrantima i koja je prihvatala imigrante, i zato je toliki uspjeh u gradnji te zemlje, tu su vrata otvorena, samo se morate dokazati.